Ponekad roditelji u prvim godinama života djeteta počinju sumnjati da s njihovim djetetom „nešto nije kako treba“. Tada krenu obilaziti različite stručnjake kako bi provjerili što je s djetetom. Uobičajeno, prvo krenu od pedijatra koji će im najčešće predložiti da s djetetom naprave niz medicinskih pretraga, ovisno o anamnezi i simptomima, poput EEG-a, provjere sluha, neurološki pregled… Kako se prvi znakovi teškoća najčešće manifestiraju u govorno-jezičnoj komunikaciji, roditelji će potražiti i savjet logopeda, psihologa i sličnih profila stručnjaka. Tada krenu i savjeti prijatelja i poznanika te različitih grupa potpore na društvenim mrežama. Najčešće su savjeti dobronamjerni ali često nestručni, što samo dodatno roditeljima stvara stres. Na kraju roditelji ostanu zbunjeni jer ponekad dobiju sasvim oprečna mišljenja a medicinski nalazi u tako ranoj dobi također mogu biti prilično nepouzdani. U takvoj situaciji roditelji se često „hvataju za slamku“ i spremni su na sve da bi pomogli djetetu.

Na žalost, ponekad od strane roditelja ima i neprihvaćanja savjeta ili dijagnoze stručnjaka jer se ne mogu pomiriti s činjenicom da se to dogodilo baš njihovom djetetu. I ovakve roditeljske reakcije mogu se razumjeti jer se mnogi roditelji pod stresom i zbog zabrinutosti ne mogu suočiti s dijagnozom ili se nadaju da je ona pogrešna. Međutim, u tom trenutku roditelji, svjesni da problem ipak postoji, lako postaju „klijenti“ neprovjerenih terapijskih metoda koje im obećavaju čuda.

U ponudi je veliki broj različitih „terapija koje će sigurno pomoći“ djetetu i roditeljima je teško procijeniti što odabrati. Oglašivači na internetu često promoviraju svoju terapiju kao najbolju, originalnu i garantirano uspješnu. Što je cijena takve terapije veća, svi će pomisliti da je i terapija bolja. Međutim, u današnje vrijeme sve je postalo tržište – marketing i često oni koji su marketinški jako uspješniji ne moraju nužno biti i najbolji terapeuti (rekao bih da je upravo suprotno). Spretni trgovci znaju dobro prodavati ali ne i stvarati kvalitetu.

Na području terapije glazbom postoji niz metoda ali budite kritični i oprezni. Za svoje dijete odaberite onu terapiju koju smatrate najboljom. Najskuplje ne mora nužno biti najbolje za vaše dijete. Nemojte vjerovati što na internetu pišu „zadovoljni“ klijenti jer su to često nepostojeće osobe a lažni tekst pisan je s ciljem da pridobije nove klijente. Raspitajte se među roditeljima koje poznajete. I, na žalost nema 100% uspješne metode, ona metoda koja je pomogla jednom djetetu možda neće pomoći i vašem. Jer kod djece u razvoju postoji široki spektar osobina koje se mogu jako razlikovati od djeteta do djeteta. A krajnji uspjeh bilo koje terapijske metode ovisiti će naravno i o stupnju teškoća koje dijete ima.

Terapija glazbom može se podijeliti u dvije osnovne metode: aktivnu i receptivnu terapiju. Obje metode zastupljene su s velikim brojem različitih terapijskih tehnika. Aktivne tehnike uključuju aktivno sudjelovanje djeteta u sviranju, pjevanju, stvaranju melodije, ritma ili kompozicije bez prethodne pripreme (tehnika improvizacije) dok receptivne tehnike podrazumijevaju ”pasivno” slušanje glazbe.

Svaka od metoda ima svoje prednosti i ograničenja te se uvijek odabire prema sposobnostima djeteta. Aktivne tehnike zahtijevaju određene motoričke i spoznajne sposobnosti djeteta i njihov cilj nije poučavanje i ovladavanje sviranja nekog muzičkog instrumenta već poticanje komunikacije s terapeutom i okolinom. Receptivne tehnike pogodije su djecu s motoričkim i intelektualnim teškoćama kao i za djecu s teškoćama percepcije, slušnog procesiranja, učenja i slično. Nadalje, receptivne tehnike omogućuju korištenje glazbe uz različite druge aktivnosti (npr. likovno izražavanje, učenje, pisanje ili igranje). Receptivnoj terapiji nije svrha aktivno slušanja glazbe, niti glazbena edukacija, niti razvoj glazbenih sposobnosti, već glazba djeluje kao ”zvučna kulisa” koja svojom harmonijom i spektralnom bojom zvuka stimulira središnji živčani sustav (mozak) i pomaže u boljem funkcioniranju moždanih struktura.