Terapija glazbom može se podijeliti u dvije osnovne metode: aktivnu i receptivnu terapiju. Obje metode zastupljene su s velikim brojem različitih terapijskih tehnika. Aktivne tehnike uključuju aktivno sudjelovanje djeteta u sviranju, pjevanju, stvaranju melodije, ritma ili kompozicije bez prethodne pripreme (tehnika improvizacije) dok receptivne tehnike podrazumijevaju ”pasivno” slušanje glazbe.

Svaka od metoda ima svoje prednosti i ograničenja te se uvijek odabire prema sposobnostima djeteta. Aktivne tehnike zahtijevaju određene motoričke sposobnosti djeteta i njihov cilj nije poučavanje i ovladavanje sviranja nekog muzičkog instrumenta već poticanje komunikacije s terapeutom i okolinom. Receptivne tehnike pogodnije su djecu s motoričkim i intelektualnim teškoćama kao i za djecu s teškoćama percepcije, slušnog procesiranja, učenja i slično. Nadalje, receptivne tehnike omogućuju korištenje glazbe uz različite druge aktivnosti (npr. likovno izražavanje, učenje, pisanje ili igranje). Receptivnoj terapiji nije svrha aktivno slušanja glazbe, niti glazbena edukacija, niti razvoj glazbenih sposobnosti, već glazba djeluje kao ”zvučna kulisa” koja svojom harmonijom i spektralnom bojom zvuka stimulira središnji živčani sustav (mozak) i pomaže u boljem funkcioniranju moždanih struktura.